– Bolesna si. Toksična. Turobna. Teška.

Koliko sam to samo puta čula.

-Sujetna i melanholična.

-Misliš sjetna?

– Oh, uvijek sam miješao te dvije riječi.

– Mama je umrla.

– To je sve?

– Puna si unutarnjih konflikata.

Unutarnji konflikti.

– Zar nisu svi? Kako izgleda život bez unutarnjih konflikta?

– Ne poznaješ se ili ne želiš da se znaš.

– Poznaješ li me ti dobro?

– Ne možeš ti napisati roman. Ti samo slažeš riječi.

Ljudi uvijek nešto pričaju.

– Ni o čemu ne znaš reći nešto lijepo. Samo kad se radi o tvom dupetu, tad su ljudi za tebe ok.

– Koliko sam samo tih govnarskih osobina primila od nje. Internalizirala.

– Vremena nema. Nikad ga nije ni bilo.

– Vrijeme stoji.Vremena ima na pretek. Svo vrijeme svijeta je tvoje.

– Vrijeme? Šta je vrijeme? Vrijeme je ničije. I svačije.

– Vrijeme je za ići. Vlastita stvarnost zove.

– I ona je difuzna.

– Vrijeme je za istinu.

– Vrijeme je na straži.

– Vremena za razmišljanje i pisanje je na pretek.

– Vlastitu stvarnost ne bih zvala ružnom. Vrtimo se oko sunca, u mom dijelu svijeta ne padaju bombe, jesen je i listovi na drveću su u milion boja, mali mravinjak ljudi u vječnoj žurbi daje osjećaj poznatog i sigurnog. Uvijek sam se pitala zašto toliko žure.

– Gotovo je sa maslinikom.
– Kako mijenjati ono u nama što percipira stvarnost. I šta je to? Nervi, sinapse? Može li se to trenirati, promijeniti?

Puno priče.

– Stvaranje. Samo stvaranje. Napisati, stvoriti. Novu misao, pjesmu, priču. Mijenjati se tokom procesa stvaranja.

– Želim da me voliš. Želim da me želiš. Dodiruješ. Maziš cijelo tijelo. Poližeš svu od glave do pete. Želim da mi staviš glavu među noge i gurneš jezik duboko u mene.

– Ili te boli ili ti je previše.

Prevela je priču. Prevođenje je akt preimenovanja.

Probudio se sa erekcijom i vidnim prezirom i mržnjom prema svemu oko sebe, uključujući vjerovatno i mene. Pregledao je vijesti na telefonu, spustio ga brzo nazad i započeo svoju uobičajenu jutarnju litaniju.
– Jebeš sve ovo, pravim stvarima se zapravo niko ne bavi, svi kruže oko istine, izpuhuju riječi kao vodene balončiće. Sve je već viđeno. I šta više, do đavola, razvijamo? Još svjetovnog. Od kako sam napustio svjetovno, sve je postalo drugačije. Ne mogu više da relatiram sa svijetom ovakvim kakav je. Jednostavno, znaš stvari koje ne možeš odneznati.
– Ali svjetovna iskustva su bitna, ona otjelotvoruju iskustvo i uzemljuju znanje. Inače bi svo znanje bilo samo vazdušasta ideja u glavi. I, molim te, kako možeš početi dan s takvim budalaštinama? Zar drkanje nije svjetovno, počni s njim kao dokazom da svjetovno ima svoju funkciju i značaj.
On počinje da masturbira ali ubrzo odustaje. Nastavlja.
– Praviti od svega štivo je eksploatacija emocija. Naivnost s jedne strane, manipulativnost s druge. Odgoda života. Previše nepoznanica pravi jednačinu nemoguću za riješiti.
Vozio je nevjerovatnom brzinom.
– Ko je rekao da se nešto mora riješiti? Šta se rješava? 
Otišla sam do stola i počela pisati “Sugovornik, traži se sugovornik. Ali ne bilo kakav. Pametan, britkog uma, istančane senzualnosti, emotivan, topao.”

Vrijeme za polazak.