U sjenci smrti bosanskog mesara Ratka Mladića, umrla je i moja mama. Rođeni su i umrli haman u deku na isti dan.

Moja mama je, doduše, otišla nečujno, kako je i živjela od ‘91. kad je u svojoj 48-oj godini ostala bez posla i poslana u vječnu penziju. Bila je previše crvena i previše je pričala. A i vjerovala je iskreno da svaki čovjek ima jednako pravo na postojanje i da fašizam nema predznak. S ponosom je vodila unuke na Kozaru gdje su imena njenih Kerezovića uklesana u mrakovački kamen.

Plaćam sahranu u lokalnom pogrebnom birou čovjeku koji sjedi za stolom s ispečenim krmetom, više nekako razvaljenim nego isjeckanim. Oči mu se cakle. Pijem Jelena iako je 9 ujutro.

– De, uzmi.

– Ne jedem meso, hvala.

– Što? Jeste vi Srbi?

Mumlam u pokušaju da ne odgovorim.

– Je li ti i tata bio Srbin?

Vani je 39 stepeni, smrad pečene svinje biva nepodnošljiv.

– Što nemate krst na grobu?

– Hoće li taj račun pa da krenem, vruće je?

– Što niste popa imali na sahrani?

Pijem pivo iz flaše iako je čaša kraj njega. Gledam mu u ruke, masne su od krmeta kojeg svo vrijeme čopka. Slika masnog Mladića dok daje čokoladu 8-godišnjem dječaku Izudinu prije nego će mu pobiti sve bliske ne napušta glavu.

Kupim račun sa stola, rukujem se s tom masnom rukom.

– Tako je mama htjela.