Treći je ponedjeljak u septembru. Posljednji topao dan ovog nepodnošljivo toplog ljeta. Potpisali smo papire za razvod. Razvod koji je započeo prije osam godina. Išlo je brzo. Kad smo završili, zagrlili smo se, plakali i rekli da ćemo se uvijek voljeti. Možda sam samo ja rekla da ću ga uvijek voljeti. Ljudi su kontradiktorne i komplikovane životinje. Prebanalno bi sad bilo citirati Mešu Selimovića i reći da ljudi hoće da imaju ono što nemaju pa da nemaju ni ono što imaju. Sad kad sam razvedena, što bi trebalo značiti i slobodna, imam više kilograma nego ikad u životu, osjećam se sama kao pas, radim kao da sam plaćena po satu, i generalno sam prilično nesretna. Odlučila sam ostaviti i alkohol, jedino utočište koje je nudilo bar povremeni bijeg. Samo uvećava osjećaj besmisla i umnožava kilograme. Štefica Cvek u raljama života. Bez Bate koji bi bar rekao ‘sad ću da te karam.’

Utorak. Kiša. Puštam riječi umjesto krika.

Sjedim u vozu koji je upravo krenuo sa stanice, škripa i trzaji skalamerije prenuli su me iz misli. Htjela sam ih na brzinu zapisati, otvorila ruksak, izvadila bilježnicu kad su se vrata vagona otvorila i u njega ušao čovjek, visok i, iako pohabane odjeće i razbarušene kose, prilično zgodan. U svojim 40-tim. Sjeo je preko puta mene iako je vagon bio potpuno prazan. Imao je slušalice na ušima. Pogledao me je nekako tužno i odsutno, očima ptice zatvorene u kavezu. Osjetila sam nelagodu, sklonila pogled. Iz njegovih slušalica je muziku, koja se do tada čula, zamijenio ženski glas. Iako prigušene, mogla sam razaznati riječi.

Tvoje razmišljanje, vokabular, tako su toksično opojni za mene, opčinjena sam tobom kao dijete pred izlogom s igračakama. Volim te, želim te. Želim te sad. Kraj mene. Želim da uđeš u mene.

Na njegovom licu nije se primijetila nikakva promjena iako se činilo da se žena obraća njemu. Počela sam nervozno rovati po torbi tražeći slušalice za zatvorim uši. Da li je primijetio da sam postala nervozna? Osjetila sam i da su mi se bradavice ukrutile. ‘Hoćeš da te mazim?” pitao je.
Pogledala sam kroz prozor, vidjela nebo kako se dijeli i čula anđele kako pjevaju svoju oproštajnu pjesmu.

Srijeda. Rekao si ‘ne gledaj crno-bijelo na stvari, gledaj u bojama, vratit će ti se samo lijepe stvari…’ Predanost traženju donosi poneki bljesak istine. Iako, znaš da lutanje nije opcija. Svoju potrebu za silaskom u mrak razumiješ. Dugo si u njemu. Vrata izlaza su odškrinuta ali ne možeš proći na drugu stranu. Stvarnost je nestvarna. ovaj tunel je prestrašno mračan.

Četvrtak. Gledam ljude kako prolaze. Stvarnost je tako dosadna i monotona. Ljudi zuje okolo kao mušice. Glupavo se smiju i svaki razgovor koje dopre do mene je toliko prizeman i banalan. Stomaci su im zasigurno puni prežvakanih životinjskih leševa.

Moja prva ljubav se, vidite, zvala Filip Latinović, vanbračni sin trafikantkinje i prolaznog cirkusanta, propalica i hohštapler. On mene nikad nije volio. Volio je jednu plavu ljepoticu iz mjesta. Kad bi se napio, recitovao bi mi Pijani brod i pokušavao me povaliti. Ja sam njega neizmjerno voljela ali nisam htjela biti povaljena bez ljubavi. Zbog njega sam sa 16 pročitala Don Juana tri puta, umjesto da se, kao ostale cure oko mene, provodim i uživam u svim mogućnostima života kad si 16. Zbog patnje neuzvraćene ljubavi prerano sam sazrela. Biti neželjen sa 16 godina od onog kojeg voliš ostavlja dubok i ružan trag i podobro naruši samopouzdanje. Tako je moj ljubavni život počeo kao život nevoljene osobe. Dešavalo se da se ne sretnemo godinama ali kod svakog novog susreta, ja sam osjećala kako ljubav navire jednakom jačinom iz moje utrobe.

Prestajem s pisanjem, otvaram knjigu ispred sebe.

Izrastaju ti krila. Morao sam se u jednom trenutku odmaći od tvog pripovijedanja i tvojih istina koje su postale moje.

Pomišljam kako će meni uskoro zarasti krila kad telefon zazvoni. Mama. Pita imam li vremena.

– Imam, kažem, iako mi se ne priča.

– Zamisli, srela sam čovjeka koji je dobio vijest da mu je otac, kojeg nikad nije za života sreo, umro. Kaže da je nedostajanje jednako jako kao da su svaki dan proveli zajedno.

Potpuno mi je zvučalo kao moguće. Meni, posve suprotno, nedostaje mama dok pričam s njom.

Nastavila je pričati. Sa rezervisanim vazdušnim prostorom, kroz dugo uzimanje i neispuštanje zraka, sa intonacijom toliko monotonom da mi je cijelo tijelo osjećalo nepodnošljiv napon tokom slušanja, riječi su, jednolično ubrzane, izlijetale iz nje kao svemirski objekti izbačeni u orbitu.Bilo ju je nemoguće prekinuti ili postaviti pitanja koja joj svakako nisu bila potrebna. Priče su imale ogromne digresije i zaobilaznice, uključivale ogroman broj imena, događaja, protezale se kroz period od više od 70 godina. Nisam znala šta da radim s njima, teško ih je bilo pratiti, nisu me ni zanimale, pokušavala sam ih uzimati kao dokument jednog vremena i društva iako nisu imale nikakvu dubinu jer su bile puko prepričavanje događaja. Neke, kao događaje iz njenog vlastitog života sam pokušavala slušati, misleći da ih poslije nje neće više niko moći ispričati. O meni nije znala ništa osim onoga što je bilo očigledno i što su znali svi. Nije nikad ni pitala. Imala sam osjećaj da se i boji odgovora. Ili ju nije ni interesovalo. Ili jednostavno nije imala emotivni potencijal. Svaki naš razgovor je bio isti i naš se odnos nikad nije bitno mijenjao. Nešto mu je falilo, bio je pun opštih mjesta, ona bi pričala ili o sebi ili o drugima, ljudima koje ja niti sam poznavala, niti su me njihove priče interesovale. Ali, nije ni nju interesovalo što ih ja ne poznajem i što me ne interesuju. Uopšte nije imala sposobnost osluškivanja ljudskih reakcija tokom tih dugih monologa jer ja sam mogla raditi nešto sasvim drugo dok bi ona odmotavala priče kao slojeve celofana na dobro zamotanom paketu. Nekad bi me, kao sad, zaboljela glava. Najčešće sam se osjećala posve tupo i prazno i tokom i dugo poslije tih razgovora. Moji rijetki pokušaji navođenja priče na teme u kojima bih mogla učestvovati završili bi uvijek njenom digresijom o nekim drugim, meni nepoznatim ljudima. Ili, kao ovaj put, svađom teškom kao naši životi. U tim svađama, koje su tradicija naših pokušaja razgovora, stvari bi uvijek odlazile predaleko, do pred samo pucanje relacije. Zapravo, pitanje je da li je tako zagađenu relaciju trebalo i održavati. Nikad se ništa u tim svađama ne bi riješilo, samo bi obje istresle svo nakupljeno nezadovoljstvo i razočaranje onom drugom koje smo, očito, nosale sa sobom kroz život.

– Čini mi se da sam posve umorna od rada i da mi ponestaje snage, rekla sam poluozbiljno, pokušavajući da navedem razgovor na nešto gdje ću osjetiti nešto ljudsko u njemu.

Osjetila sam po trenutku ledene tišine kako se vojnik u njoj nakratko zaledio, ali i vrlo brzo pregrupisao i krenuo sa salvom opštih mjesta o tome kako ne treba komplikovati život. Treba durati. Trpiti. Izdržati. Koje su alternative? Ima li ih uopšte? Prepoznavala sam tu kasabsku pasivnost koja nije trpila ništa osim statusa quo i koja mi je uvijek davala osjećaj bivanja u kovčegu, gušenja i smrti.

– Ja s tobom uopšte nisam u stanju komunicirati, rekla sam. Ti već sat pričaš o ljudima koje ja ni ne poznajem a ne možeš mene saslušati ni deset minuta.

Kao i uvijek u sličnim situacijama, ona bi se pretvorila u odbrambeni zid, vidjela sam pred sobom njeno lice koje bi ostajalo bez kapi krvi, pretvaralo u bezizražajnu, bijelu masu, i ista priča, već toliko puta slušana, o njenom teškom odrastanju, o njenoj starosti i blizini smrti, o mojoj nemogućnosti da ju uzmem kao žrtvu, bi okupirala vazdušni prostor. Spustim slušalicu znajući da mi to neće oprostiti. Uzmem gutljaj vode i nastavljam pisati.

****************************

Volim tuđu dubinu ali svoje se bojim. Kao da je samo moja prestrašna. Zato sam sa sobom na površini. Iz straha. Ali stvari su nepodnošljivo dosadne i predvidljive na površini. Možda ne znam ni o čemu pričam.

****************************

Petak. Iranski film o čistoj ljubavi između dvoje ljudi. Crveno nebo, svježi zrak, afrička fešta u kinu. Osjećaj unutarnjeg mira.

Subota. Dvije davno kupljene karte za koncert Nick Cavea u Kopenhagenu. Trebali smo ići zajedno. Bio je to moj rođendanski poklon njemu za 50-i rođendan. Opet u vozu. Opet sama. Sunčan je dan. Nižem rečenice bez smisla. Suze se slijevaju. Nebo je posve plavo. Već sam napisala da je sunčano. Tunel. U BiH su užasne poplave. Prvi put sam bila na Caveovom koncertu u Berlinu s njim. Bila sam trudna i zato posve trijezna. Bila je to 2003. Odavno ne slušam aktivno Nick Cavea. Negdje smo se razišli poslije više od tri decenije zajedno. Da li zato što mi njegovi posljednji albumi nisu bili dovoljno emotivno i estetski bliski, da li zbog moje prezasićenosti, nebitno je. U periodima sam se znala vraćati starim albumima ali i to sve rjeđe. A i upravo oni su nekako urasli u mene pa nije ni bilo potrebe za slušanjem.

Ali tokom prvog slušanja Long Dark Night, jedna scena je, kao talas ledenog znoja, prošla kroz cijelu mene – nas četvoro u autu, u toplo, crveno, junsko predvečerje, koje bi nas uvijek stiglo negdje u južnoj Njemačkoj, poslije cijelog dana vožnje i s dvoje već umorne, snene djece na zadnjem sjedištu, ti bi stavio B-sides and Rarities III, znajući da su na njemu moje najdraže pjesme, potegao Pelinkovac iz svoje pljoske a ja bih, s volanom u ruci, osjetila potpuni, savršeni mir. Ta scena moje porodice na putu za jug, sa Everything Must Converge u CD playeru i crvenim nebom nad Bayernom je vjerovatno ono što ću nositi kao ultimativni osjećaj potpune ispunjenosti. Možda trenutak sreće.

Nedjelja. Razbiti sve rečenice, isprevrtati sva slova. Početi sve iz početka.